> Početna > Kulturno-povijesna baština

Kulturno-povijesna baština

Grebengrad

Grad Novi Marof, mjesto je osam stoljeća duge povijesti o čemu svjedoče brojne kulturne znamenitosti, a najznačajniji objekt prošlosti ovoga kraja utvrđeni je grad Greben, smješten na obroncima Ivanščice. Prvi spomen Grebengrada nalazimo u ispravi hrvatsko ugarskog vladara Andrije II. Arpadovića još 1209. godine, kojom je kralj Varaždincima podijelio povlastice te utvrdio granice gradskog posjeda. Na rubu tog posjeda smjestio se „…castrum Greben…“. Predstavljao je prema veličini, drugu utvrdu Hrvatskog zagorja. Povijest ove utvrde i njenih vlasnika pratimo sve do početka XVIII. stoljeća.

Prvim vlasnikom ovog feudalnog dobra spominje se knez Gardun čiji su potomci uzeli pridjevak  „de G(e)reben“ te su posjed zadržali do gašenja obitelji krajem XV. stoljeća. Nedaleko Grebengrada nalazio se crkveni red Ivanovaca, opatija Bela, te je između njih početkom XIV. st. izbio sukob no do danas nisu otkriveni izvori koji bi otkrili njegove uzroke.

Svoj povijesni put Greben dalje nastavlja dolaskom grofova Celjskih i njihovog vojskovođe Ivana (Jana Vitovca), koji je posjed oteo Grebenskima krajem prve polovine XV. stoljeća.  Nakon smrti kneza Vitovca, kralj Matija Korvin je oko 1485. godine njegovim sinovima oduzeo vlastelinstvo i darovao ga svom nezakonitom sinu Ivanu. No čini se kako je prije kraljeva oduzimanja Grebengrada Vitovčevim sinovima, on ipak došao u ruke Ladislava Hermanffy de Gerebena, posljednjeg izvornog gospodara od roda Grebenskih. Budući da Ladislav Hermanffy de Gereben nije imao muškog potomka, posinio je Baltazara Batthyanya. Vlastelinstvo je stotinu i pedesetak godina , zadržala obitelj Batthyany. Udajom Elizabete Batthyany za Jurja Erdödya vlastelinstvo je sredinom XVII. stoljeća prešlo u posjed grofova Erdödy.

1710. godine Grebengrad je zahvaćen velikim požarom te obitelj Erdödy napušta utvrdu i u dolini rijeke Bednje gradi novi majur (novo ladanje) s lijepim baroknim dvorcem nazvanim „Novi Marof“.

Kraj srednjovjekovnog castruma Grabengrada nije poznat, ali utvrda svakako više nije u funkciji početkom XVIII. stoljeća budući da se, u izvorima zagrebačkog Kaptola, 1712. godine spominje kao ruševina ("...diruti castri Greben...").

Kapela – zvonik u Kamenoj Gorici

Kapela-zvonik u Kamenoj Gorici  važan je dio kulturno-povijesne baštine novomarofskog kraja. Spomenuti objekt najvjerojatnije potječe iz srednjeg vijeka i bio je dio vojnih fortifikacija Grebengrada ( legenda o zvonu ). Zvonik je i danas u funkciji. O njemu brine Slava Pupek koja ujedno i vrši službu zvonara, a ujedno i čuva od zaborava razne oblike pučke pobožnosti jer zvoni protiv olujnih oblaka od Križeva (Spasova) do Miholja, te uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja kada se zvono pokreće od sumraka pa do ponoći.

Utvrda Paka

Utvrda Paka sagrađena u 13. stoljeću, za vrijeme mongolskih upada, podignuta je na strmom brdu visokom 310 m. Zahvaljujući izuzetnom strateškom položaju, iz utvrde se kontrolirao prolaz dolinom potoka Pake. Bila je dio srednjovjekovnog obrambenog sustava s utvrdom Kalnik na istoku, Kamenom Goricom na sjeverozapadu i Grebengradom na sjeveru. Sam objekt je po izgledu nepravilni šesterokut s površinom nešto većom od 200 kvadratnih metara u kojem je boravila manja posada koja je branila utvrdu od neprijatelja, a u kojem su se nalazile radionice i spremišta. Tijekom istraživanja pronađeni su brojni predmeti – kuka za napinjanje samostrela, vrhovi strelica raznih tipova, potkove, gotički ključevi i lokoti, kameni brus i stariji tipovi noževa, kasnosrednjovjekovni lonci, dijelovi vojničke opreme te brončani buzdovan koji je najvjerojatnije pripadao zapovjedniku utvrde. Među brojnim nalazima također je zastupljena i kućna keramika te posuđe.
Sudeći prema tragovima vatre, utvrda je u 15. stoljeću stradala u požaru.

Prva u potpunosti istražena i konzervirana srednjovjekovna utvrda šireg područja, postala je spomenik upisan u Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Arheološki lokalitet Lonja – Matušini

Lokalitet Lonja – Matušini kod brda, među lokalnim stanovništvom, poznatog kao Gradišće, nalazi se arheološko nalazište sa složenom arhitekturom iz bakrenog doba u čijem podnožju protječe rijeka Lonja po kojoj su arheolozi i prozvali ovo vrijedno nalazište. Na lokalitetu dominiraju dva vrha 266 i 286 metara nadmorske visine, brojni nalazi pretpovijesne i antičke keramike i alata upućuju na postojanje naselja u bakreno i brončano doba. Na lokalitetu su u tijeku arheološka istraživanja koja provodi Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u suradnji s Gradskim muzejom Varaždin. 

Crkva Blažene Djevice Marije Kraljice Svete Krunice u Remetincu

Počeci sakralnog objekta u Remetincu nisu u potpunosti razjašnjeni pa se osnutak samostana vezuje uz pavline, templare, franjevce..., ali izgledno je kako je samostansku, crkvu 1467. godine počeo graditi Zagorski grof Ivan Vitovec  od Grebengrada. Objekt su, najvjerojatnije, dovršili Ivan Korvin ili njegova supruga Beatrice.

Remetinečki samostan bio je klasična crkva-tvrđava, kakvih je po Hrvatskom zagorju bilo mnogo, a nakon gotovo stoljetnog izbivanja reda franjevaca iz samostana, poradi osmanlijske opasnosti, sakralni objekt su između 1646. i 1657. godine obnovili grof Juraj Erdödy i njegova supruga Elizabeta rođ. Batthyany. Ukidanjem franjevačkog reda, za reformi Josipa II., 1789. godine je utemeljena Župa Remetinec, a bivša samostanska crkva postala je župnom crkvom Blažene Djevice Marije Kraljice sv. Krunice.

Današnja župna crkva građena je krajem XV. i početkom XVI. stoljeća u kasnoj gotici. Samostan izgrađen u gotičkom izričaju nažalost nije očuvan, ali nasreću jedan trakt istog samostana pretvoren je u današnji Župni dvor. Crkvi je Baltazar II. Patačić, zaštitnik franjevačkog samostana i samostanske crkve Blažene Djevice Marije, dogradio kapelu (današnja kapelica sv. Antuna Padovanskog). Kapelica je izvedena u baroknom izričaju te je bogato ukrašena štuko ukrasima, reljefima i medaljonima s prizorima iz života sv. Antuna Padovanskoga. Baltazar II. umro je 9. prosinca 1719. godine, a sahranjen je upravo u novopodignutoj kapelici gdje je dao urediti i posljednje počivalište svoje obitelji. Zamišljeno kao posljednje obiteljsko počivalište kompleks je, uz Baltazarove zemne ostatke, primio još zemne ostatke njegove supruge Terezije i njihove unuke, Aleksandrove kćeri, Ana Beatrice, koja je preminula 19. travnja 1757. godine, te još nekih članova obitelji.

Crkva je više puta obnavljana, a za sanacije 1910. godine izbačen je vrijedni stari oltar i zamijenjen današnjim neogotičkim oltarom. Stari oltar crkvi su 1669. godine darovali Nikola Makar i njegova supruga Ana Marija Jurčin, a u njega je bio umetnut krilni gotički oltar s kipom Bogorodice s Isusom i likovima četrdeset drugih svetaca, koji je najvjerojatnije nastao oko 1470. godine. Danas je pohranjen u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, a bio je izložen i na velikoj vatikanskoj izložbi "Hrvati-kršćanstvo-umjetnost". Od vrijedna sakralnog inventara vrijedi spomenuti da se danas u crkvi nalazi ukrašena barokna propovjedaonica iz 1708. godine, dar obitelji Patačić. Posljednja u nizu, ovaj put sustavna sanacija i restauracija župne crkve Blažene Djevice Marije Kraljice sv. Krunice započela je 1991./1992. godine te traje i danas. 

Dvorac Erdödy

Jednokatni, četverokutni dvorac s unutrašnjim dvorištem izgrađen je 1776. godine u kasnobarokno- klasicističkom stilu četverokuta s unutarnjim dvorištem. Nakon što su zbog velikog požara napustili Grebengrad, obitelj Erdödy seli se u dolinu rijeke Bednje te tu podižu dvorac novi marof- dvor s gospodarskim zgradama. Oko dvorca u 19. je stoljeću nastao prekrasan perivoj s brojnim autohtonim i egzotičnim vrstama, koji je zaštićen 1962. godine. Kip božice Minerve iz 19. stoljeća  (iz 1869. godine), izrađen od kamena pješćenjaka nalazi se u zaštićenom parku prirode Specijalne bolnice za kronične bolesti Novi Marof, ispred glavnog ulaza u dvorac Erdödy. 

Kip se nalazi na postamentu koji je ukopan u zemlju. Visina kipa je 140 cm.

1923. godine Erdödyjevi su napustili Novi Marof, a dvorac je pretvoren u bolnicu, čime je nastavljen kontinuitet zdravstva u Novom Marofu, započet zalaganjem grofice Lujze Erdödy, izuzetne pijanistice i skladateljice, koja je zapamćena i kao velika dobrotvorka. Lujza je 1885. godine osnovala bolnicu koju je i uzdržavala dvadeset godina.

Crkva Svetog Vida i Svetog Jurja u Mađarevu

Ova se župa spominje još 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije. Stara trošna crkva propada, a nova je sagrađena početkom 19. stoljeća. Izgradnju su pomogli grofovi Erdödy u čast svetog Vida, a crkva je svečano blagoslovljena posljednje nedjelje mjeseca listopada 1824. godine. Darežljivošću grofa Jurja Erdödya crkva je dobila oltar sv. Jurja. Mađarevska župna crkva svetog Vida i Jurja obnavljana je 1867. godine od strane Karla i Julije Erdödy, a dvadesetak godina kasnije, za Rudolfa i Lujze Erdödy, crkva je dobila dvije ispovjedaonice i dva oltara. Posljednji sanacijski zahvati na objektu odvijali su se 1967. i 1968. godine te također prije nekoliko godina. Na brdu iznad crkve prije nekoliko je godina postavljen veliki križ, od kojeg pogled seže na cijelu okolicu.

Barokna kapelica Svetog Fabijana i Svetog Sebastijana u Oštricama 

Barokna kapela u Oštricama potječe iz prve polovice 17. stoljeća, prvi se put spominje 1641. godine. Pretpostavlja se kako je bila podignuta kao zavjetna kapela u čast Sv. Fabijanu i Sebastijanu. U ono se vrijeme našim krajevima širila kuga, a prema usmenoj predaji vjernici su sagradili crkvu u znak zahvale što su bili pošteđeni opake bolesti. Legenda govori kako su mještani u ljusci oraha umjesto ploda pronašli likove Svetog Fabijana i Sebastijana, zaštitnika od kuge.
Prvotna je kapela sagrađena od drveta, a u drugoj polovici 18. stoljeća, izgrađena je nova zidana kapela. Na zapadnoj strani današnje kapele nalazi se zvonik, a s lijeve i desne strane nalaze se kipovi svetaca izrađeni u kamenu. 

Bela

Srednjovjekovni dvorac izgrađen uz izvor pitke vode, na brijegu s kojeg pogled seže na dolinu rijeke Bednje, prvi se puta spominje 1163. godine kao templarski grad. Osim templara, Bela je u 13. stoljeću došla u ruke ivanovaca, srednjovjekovnog redovničkog reda, koje je prema navodima imalo i poglavara "frater Margarita receptoar de Bela".

Ivanovci, prema kojima ime dobiva obližnji grad Ivanec i planina Ivanščica, posjed su zadržali do sredine 15. stoljeća kad započinje doba stalnih sukoba i borbe za vlast nad Belom, a vlastelinstvo mijenja nekoliko vlasnika . 
Jedna od najvažnijih srednjovjekovnih plemićkih obitelji, koja je od Ivana Korvina zakupila Belu na samom početku 16. stoljeća, je mađarska plemićka obitelj Pethö de Gerse.

Dvorac je stradao u požaru 1481. g. pri čemu su nestali brojni artefakti i svjedočanstva davnih vremena, a od 1653. godine spominje se kao razrušeni grad. Utvrda je danas poznata kao Pusta Bela te predstavlja važno arheološko nalazište. 

Početkom 17. stoljeća, u dolini podno utvrde podignut je novi dvorac s četiri kule, središnjim tornjem te visećim pokretnim mostom. 1740. godine kraljevskom darovnicom, posjed dolazi u vlasništvo obitelji Erdödy. Kasnorenesansni dvorac poznat je kao Bela I. U prekrasnom perivoju nedaleko dvorca, u 18. stoljeću obitelj Erdödy podiže još jedan dvorac u baroknom stilu, poznat kao Bela II.

Nakon što su Belom gospodarili ivanovci, hrvatski ban Matko Talovec, Ivan Vitovec, ugarsko – hrvatski kralj Matijaš Korvin, mađarska obitelj Pethö de Gerse te grofovi Erdödy,1858. g. Bela dolazi u posjed baruna Metela Ožegovića, istaknutog člana Hrvatskog narodnog preporoda. U njegovo vrijeme Bela se pretvara u mjesto na kojem se održavaju glazbene večeri, književni susreti te mjesto koje posjećuju svi istaknuti ljudi tadašnje Hrvatske.

Barun Metel Ožegović kao veliki pobornik Hrvatskog narodnog preporoda osnovao je „Ilirsku čitaonicu“ u Varaždinu 1838. godine koja je bila prva takva ustanova na prostoru Hrvatske. Sto godina nakon njegove smrti, 1990. godine na znanstvenom skupu u Varaždinu odlučeno je da prva hrvatska čitaonica dobije ime po svojem osnivaču.

Metel Ožegović umro je 1890. godine. Sahranjen je u obiteljskom mauzoleju, kapelica posvećena Marijinom Uznesenju, koji se nalazi u sklopu dvoraca Bela I i Bela II. 

Etno Park Gradišće

Kako bi se očuvala bogata kulturna baština novomarofskog kraja, u Madžarevu je osnovana Etno udruga „Greben“. Njeni su članovi oformili zbirku predmeta koji svjedoče o bogatstvu kulturne baštine, a dostupna je javnosti kroz izložbe, kreativno-edukativne radionice i predavanja. 

Članovi „Grebena“ već su prikupili veliki dio starinskog kućnog inventara, tekstilnih i sakralnih predmeta. Dio prikupljenih predmeta trajno je smješten i dostupan javnosti u etno parku Gradišće u drvenim seoskim kućama – hižama. Izloženi predmeti čine četiri veće tematske cjeline. Prvu cjelinu „Od konoplje do platna“ sačinjavaju tekstilni predmeti i oruđa nužna u obradi tekstilnih biljaka konoplje i lana za dobivanje pređe za tkanje. Cjelina pod nazivom „O, pođi dušo na Božji put“ sadrži predmete tzv. svetog kuta seljačke kuće, odnosno raspela, svete slike, kućne oltare, posude za svetu vodu, svijeće… Zasebnu cjelinu čini zbirka škrinja i ladica za pohranu nevjestinog ruha i zbirka alata za obradu drveta i poljoprivredna oruđa.

Udruga velik trud ulaže u očuvanje i zaštitu tradicijskog graditeljstva. Većina objekata u etno parku Gradišće čuva se mjestu postanka tj. „in situ“. 

Jezgru parka čini „Magdinahiža“ oko čije se okućnice počeo razvijati etno park Gradišće. „Magdinahiža“ građena je od pletera i gline, što je rijetko danas očuvano. Građevina ima dvije male prostorije, kuhinju tzv. kunju i hižu tj. sobu. U unutrašnjosti su prezentirani tradicijski očuvani predmeti, koji su se koristili u seljačkim domovima početkom 20. stoljeća. 

Posebnost parka čini i „Barinahiža“. Dio objekta građen je od masivnih drvenih dasaka, a dio je izrađen od kamena. U unutrašnjosti kuće očuvan je krovni kupolasti svod otvorenog ognjišta.
Okućnice kuća brižno se njeguju te su zasađene brojne voćke, a uz stambene objekte oblikovane su manje obradive površine, vrčaki, gdje su zasađene starinske vrste cvijeća i tipične vrtlarske kulture novomarofskog kraja.

Udruga „Greben“ nagrađena je „Zelenim cvijetom“ za  oblikovanje suvenira, koji kao i Udruga nosi naziv Greben, a riječ je o drvenom češlju sa željeznim zubima kojima su žene češljale niti konoplje i lana.

Spomen žrtvama poraća i križnog puta na Kipišću

Na Kipišću u Možđencu nalazi se ovaj spomenik napravljen u spomen žrtvama komunističkog zločina. Na njemu su uklesane riječi: „Hrvatskim mučenicima, žrtvama komunističkih zločina 1945. godine i svim poginulim za slobodu domovine Hrvatske koji će u Gospodinu uskrsnuti. Grad Novi Marof, 2009.“ Poznato je da se uz cestu Možđenec-Sudovec nalazi nekoliko masovnih grobnica u kojima su ostaci hrvatskih domoljuba stradalih nakon 2. svjetskog rata. U blizini ovog mjesta također se nalaze i ostaci stare rimske ceste.

Spomen obilježje u Kamenoj Gorici

Ovo je obilježje podignuto za sjećanje na pogibiju petorice europskih promatrača 07.01.1992. godine koji su bili u Hrvatskoj mirovnoj misiji, a čiji je helikopter srušio zrakoplov srpske vojske. Nekoliko dana nakon toga počelo je priznavanje RH kao neovisne države. Svake se godine na taj datum na ovome mjestu polažu vijenci, te se služi sveta misa u crkvi Kraljice Svete Krunice u Podrutama.



Banner1
Turistička zajednica Varaždinske županije
Grad Novi Marof
Banner4